Poštovana i cijenjena braćo,
Uzvišenom Allahu džellešanuhu neka je svaka hvala i zahvala. Salavat i selam neka su na našeg voljenog vjerovjesnika, Allahovog miljenika i poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede do Sudnjega dana.
Molimo Uzvišenog Allaha džellešanuhu da se smiluje našim dobrim precima, a posebno našim gazijama i šehidima. Molimo Ga da i nas pomogne na putu dobra, da nas učvrsti na Pravom putu, da nam podari dobro ovog i budućeg svijeta te da nas sačuva svakog zla i iskušenja.
Molimo Allaha džellešanuhu da olakša muke našoj braći i sestrama koji se nalaze u teškim životnim iskušenjima, naročito u Palestini, Mijanmaru, Iranu i drugim područjima gdje muslimani stradaju i gdje se prolijeva nevina krv.
Draga braćo,
S ponedjeljka na utorak, ako Bog da, nastupa prvi dan mjeseca muharrema i nova, 1448. hidžretska godina.
U tom kontekstu želim kroz ovu današnju hutbu ukazati na jednu važnu pouku hidžre. Kada govorimo o hidžri, ne možemo ni pobrojati sve njene poruke i pouke za vjernike svih vremena i prostora, pa tako ni za nas danas. Zato bih želio istaći samo jednu pouku, koju bismo trebali nositi u svojim srcima kroz okolnosti i izazove u kojima živimo.
Naime, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na hidžru je krenuo među posljednjima. Kada su muslimani već napustili Mekku i krenuli prema Medini, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostao je među posljednjima. Iza njega su ostali samo hazreti Alija i još nekolicina muslimana, po posebnom zadatku.
Kada je krenuo na put, izabrao je najboljeg saputnika kojeg je mogao pronaći među ljudima – Ebu Bekra, radijallahu anhu, svog najiskrenijeg i najodanijeg prijatelja i ashaba.
U jednom od najtežih trenutaka tog putovanja našli su se u pećini Sevr. Nevjernici su im bili toliko blizu da su mogli vidjeti njihova stopala iznad svojih glava. Sekunde su ih dijelile od toga da budu otkriveni i ubijeni.
Ebu Bekr, radijallahu anhu, iako najbolji čovjek ovog ummeta nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osjećao je strah. To je ljudski. Čovjek je čovjek. Kada vidi opasnost pred sobom, prirodno je da osjeti zebnju.
Tada mu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ulijeva nadu riječima koje Kur'an bilježi:
„Ne brini se, Allah je s nama.“
To je trenutak od ogromne važnosti za svakoga od nas.
Iako je Ebu Bekr imao snažniji iman od većine ljudi koji će ikada živjeti, ipak je osjetio strah. Time nas ovaj kur'anski primjer uči da je strah prirodan. Međutim, ono što je još važnije jeste pouka koja slijedi: kada dođu najteži trenuci i najveća iskušenja, sjetimo se da će Allah biti uz nas ako smo mi bili uz Njega.
To je ono na šta Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsjeća svog prijatelja Ebu Bekra. I to je ono na šta želim podsjetiti sebe i vas.
Sjetimo se i hadisa u kojem Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, savjetuje Abdullaha ibn Abbasa:
„Čuvaj Allaha, Allah će čuvati tebe.“
Šta to znači?
To znači da trebamo živjeti svjesni svoga Gospodara. Ako smo uz Allaha u danima blagostanja, On će biti uz nas kada nam bude najpotrebnije. Kada se nađemo pred iskušenjem, bolešću, brigom ili neizvjesnošću, tada ćemo osjetiti snagu tog oslonca.
Simbolično je da je Allah džellešanuhu zaštitio Svoga Poslanika i Ebu Bekra paukovom mrežom i golubijim gnijezdom. Allah je mogao poslati stijenu da zatrpa njihove neprijatelje ili vojsku meleka da ih uništi. Međutim, htio je pokazati da i najsitnije i naizgled najslabije stvari mogu postati sredstvo Njegove pomoći.
Ako je Allah na tvojoj strani, ništa nije malo. Ako je Allah uz tebe, nema razloga za očaj.
Zato je svaka nova hidžretska godina prilika da se preispitamo i zapitamo koliko je Allah prisutan u našem životu. Onoliko koliko je Allah prisutan u našim danima, toliko ćemo biti sigurni da će biti uz nas kada nam bude najpotrebnije.
A takav trenutak će sigurno doći svakome od nas.
Ako ništa drugo, doći će trenutak kabura. Tada niko neće moći poći s nama. Ni roditelj, ni dijete, ni supružnik, ni prijatelj. Svi će nas ispratiti do mezara i vratiti se svojim kućama. A mi ćemo ostati sami sa svojim djelima.
Doći će i Sudnji dan, najveće iskušenje koje čovjeka očekuje. Tada će nam biti potreban Allah više nego ikada.
Zato čuvajmo Allaha u svojim životima. Čuvajmo Ga u blagostanju i u teškoći. Sjećajmo Ga se kada nam je dobro i kada nam je teško. Budimo na Njegovom putu i budimo od onih koji se na Njega oslanjaju.
Neka nam to bude poruka nove 1448. hidžretske godine i svih godina koje nam Allah džellešanuhu podari.
Molim Allaha džellešanuhu da nas učvrsti, osnaži i učini od onih za koje Uzvišeni kaže:
„Zaista, Allahovi štićenici neće se ničega bojati niti će za bilo čim tugovati.“
Molim Allaha da nas učini Svojim iskrenim robovima i da uvijek bude uz nas.
Amin.
